Drvo jabuke koje je uvijek bilo uz dječaka
Nekada davno postojalo je ogromno drvo jabuke. Jedan mali dječak je volio da često dolazi i igra se kod njega. Volio je da se penje uz njega, jede jabuke sjedeći na njemu, odmara u njegovom hladu… volio je to drvo kao što je i drvo voljelo njega. Kako je vrijeme prolazilo dječak je odrastao i sve se manje igrao oko drveta. Jednog dana je dječak svratio do drveta, a ono je izgledalo tužno, te se obrati dječaku: „dođi i igraj se sa mnom.“
„Nisam više mali dječak, ja se više ne igram sa drvećem.“ – odgovorio je dječak – „sada želim igračke, ali mi treba novca za njih.“ Drvo mu odgovori: „žao mi je ali ja nemam novca, ali možeš uzeti moje plodove i prodati ih te ćeš tako skupiti novca.“ Dječak je bio tako uzbuđen, ubrao je sve jabuke sa drveta i otišao presretan. Dječak se više nije vratio, a drvo je bilo duboko potišteno. Jednog dana, dječak je svratio kod drveta ali sada kao odrastao muškarac.
„Dođi se igrati sa mnom“ -uzbuđeno uzviknu drvo. „Nemam vremena da se igram, moram da radim za svoju porodicu. Sada trebamokuću da živimo u njoj, možeš li mi pomoći?” -upitao je dječak. „Tako mi je žao“, -reče drvo – „ali ja nemam kuću da ti dam, ali možeš ubrati moje grane i od njih sagraditi kuću za sebe.“
Tako je muškarac otkinuo sve grane sa drveta i otišao zadovoljan. Drvo je uživalo da ga vidi sretnoga, ali muškarac više nije navraćao, te je drvo opet bilo uznemireno i usamljeno. Jednog ljetnog dana muškarac je opet svratio, a drvo je bilo oduševljeno.
„Dođi se igrati sa mnom“ -reče drvo. ,,Starim!“ -odgovori muškarac „htio bi ići na putovanje morem da se odmaram. Možeš li mi dati čamac?“ -upita čovjek. „Iskoristi moje deblo da sagradiš svoj brod, tako ćeš moći ploviti daleko i biti sretan.” Tako je čovjek i uradio, odsjekao je deblo i napravio čamac.
Dugo je plovio i nije se vraćao. Konačno, nakon mnogo godina čovjek je opet navratio do drveta. „Zao mi je dječače moj, ali ja više nemam ništa za tebe. Nemam više jabuka za tebe.“ -reče drvo. „Nema problema, svakako nemam zuba da ih jedem'” – odgovori čovjek.
„Nemam ni stabla da se penješ po meni,“ -nastavljalo je drvo. „Svakako sam ostario i ne mogu se penjati” -reče čovjek. „Stvarno ti ne mogu ništa ponuditi… jedino što mi je ostalo je moje odumiruće korijenje,” -drvo je govorilo kroz suze. „Ne trebam puno toga sada, samo neko mjestašce da se odmorim, umoran sam nakon svih ovih godina.” – prozbori čovjek. „Odlično. Staro korijenje drveta je najbolje mjesto za odmor i izležavanje. Dođi, dođi, sjedi i odmaraj se uz mene.” Čovjek sjede na korijenje, a drvo ga zadugo gleda kroz smijeh i suze.
Pouka: Ovo drvo je poput naših roditelja. Kada smo mali volimo se igrati sa mamom i babom… kada odrastemo odemo od njih… i samo im dolazimo kada nešto trebamo, ili kada smo u kakvoj nevolji. Bez obzira na sve, roditelji su nam uvijek pri ruci i učinit će sve samo da budemo sretni.