Dječak koji se igrao i pričao sa drvetom od jabuke

DjecakDrvoJabuka Drvo jabuke koje je uvijek bilo uz dječaka

Drvo jabuke koje je uvijek bilo uz dječaka

Nekada davno postojalo je ogromno drvo jabuke. Jedan mali dječak je volio da često dolazi i igra se kod njega. Volio je da se penje uz njega, jede jabuke sjedeći na njemu, odmara u njegovom hladu… volio je to drvo kao što je i drvo voljelo njega. Kako je vrijeme prolazilo dječak je odrastao i sve se manje igrao oko drveta. Jednog dana je dječak svratio do drveta, a ono je izgledalo tužno, te se obrati dječaku: „dođi i igraj se sa mnom.“

„Nisam više mali dječak, ja se više ne igram sa drvećem.“ – odgovorio je dječak – „sada želim igračke, ali mi treba novca za njih.“ Drvo mu odgovori: „žao mi je ali ja nemam novca, ali možeš uzeti moje plodove i prodati ih te ćeš tako skupiti novca.“ Dječak je bio tako uzbuđen, ubrao je sve jabuke sa drveta i otišao presretan. Dječak se više nije vratio, a drvo je bilo duboko potišteno. Jednog dana, dječak je svratio kod drveta ali sada kao odrastao muškarac.

„Dođi se igrati sa mnom“ -uzbuđeno uzviknu drvo. „Nemam vremena da se igram, moram da radim za svoju porodicu. Sada trebamokuću da živimo u njoj, možeš li mi pomoći?” -upitao je dječak. „Tako mi je žao“, -reče drvo – „ali ja nemam kuću da ti dam, ali možeš ubrati moje grane i od njih sagraditi kuću za sebe.“

Tako je muškarac otkinuo sve grane sa drveta i otišao zadovoljan. Drvo je uživalo da ga vidi sretnoga, ali muškarac više nije navraćao, te je drvo opet bilo uznemireno i usamljeno. Jednog ljetnog dana muškarac je opet svratio, a drvo je bilo oduševljeno.

„Dođi se igrati sa mnom“ -reče drvo. ,,Starim!“ -odgovori muškarac „htio bi ići na putovanje morem da se odmaram. Možeš li mi dati čamac?“ -upita čovjek. „Iskoristi moje deblo da sagradiš svoj brod, tako ćeš moći ploviti daleko i biti sretan.” Tako je čovjek i uradio, odsjekao je deblo i napravio čamac.

Dugo je plovio i nije se vraćao. Konačno, nakon mnogo godina čovjek je opet navratio do drveta. „Zao mi je dječače moj, ali ja više nemam ništa za tebe. Nemam više jabuka za tebe.“ -reče drvo. „Nema problema, svakako nemam zuba da ih jedem'” – odgovori čovjek.

„Nemam ni stabla da se penješ po meni,“ -nastavljalo je drvo. „Svakako sam ostario i ne mogu se penjati” -reče čovjek. „Stvarno ti ne mogu ništa ponuditi… jedino što mi je ostalo je moje odumiruće korijenje,” -drvo je govorilo kroz suze. „Ne trebam puno toga sada, samo neko mjestašce da se odmorim, umoran sam nakon svih ovih godina.” – prozbori čovjek. „Odlično. Staro korijenje drveta je najbolje mjesto za odmor i izležavanje. Dođi, dođi, sjedi i odmaraj se uz mene.” Čovjek sjede na korijenje, a drvo ga zadugo gleda kroz smijeh i suze.

Pouka: Ovo drvo je poput naših roditelja. Kada smo mali volimo se igrati sa mamom i babom… kada odrastemo odemo od njih… i samo im dolazimo kada nešto trebamo, ili kada smo u kakvoj nevolji. Bez obzira na sve, roditelji su nam uvijek pri ruci i učinit će sve samo da budemo sretni.