Zbog istaknutih njegovih kvaliteta, nuđene su mu visoke funkcije u Islamskoj zajednici ali ih je on odbijao
Bilo mi je 13 godina, kada sam stupio u Svirac medresu, a mome muderisu blizu 65 godina. Bilo je to 1923. godine. On je s nama, tj. svojim učenicima postupao na ravnopravnoj nozi kao da smo njegove kolege, ali mi smo ga poštivali, voljeli i u isto vrijeme i bojali.
Nastojao je da što više prenese znanja na svoje učenike i nije imao ograničenog radnog vremena. Bodrio je i upućivao svoje učenike, da vole nauku i učenje. U vezi s tim je jednom i rekao: Da mnogo više cijeni traženje nauke nego ibadet pa i za namaz nam je rekao: Neću vas kontrolisati, da li ste klanjali svaki namaz i neću vas za to ukoriti ako ste ga izostavili da bi zadaću naučili, a ako ne budete zadatka naučili nekoliko dana—spreman sam da napustim rad u medresi, i dodao: Idite kud znate jer ja ovdje ne dolazim za plaću nego u ime Boga, da vas osposobim što je moguće više.
On je bio veliki pristalica tadašnjeg reis-ul-uleme H. Mehmeda Džemaluddina Čauševića, tog velikog mislioca i preporoditelja muslimana Bosne i Hercegovine. On ga je podržavao u svim njegovim poduhvatima.
Merhum je bio dugi niz godina član Hodžinske izborne kurije. Jednom nam je pričao: Dobio sam poziv na vanredno zasijedanje toga foruma, a nijesam znao razloga zasijedanja niti sam znao dnevnog reda. Kada sam došao u Sarajevo, vidio sam da su se članovi iskupili u sali gdje se održavaju ta zasijedanja, ali sam vidio da tu nema Reisa. Otišao sam u njegov kabinet i pitam ga: Šta je svrha ovog vanrednog zasijedanja? On mi je rekao: Hoće da me svrgnu s položaja. Na moje pitanje zašto? Odgovorio mi je: Zato što sam rekao, da bi volio vidjeti sestru muslimanku da otkrivena lica pošteno sebi zarađuje izdržavanje, nego da pokrivena živi od nemorala. Kada sam saznao razlog, došao sam među članove i sa još nekoliko naprednijih kolega uspio sam da ostale urazumijemo u ispravnost reisova gledanja na svijet i život. Nakon toga smo se razišli, a reis Čaušević je dalje ostao na svom položaju.
Kada je bio u pitanju progres i napredak, Ahmed Hilmi ef. je smjelo istupao. Prevodio je hutbe sa minbera—kada to nije niko činio, iako je bio kritikovan od strane tadašnje konzervativne uleme, do te mjere, da su pojedinci davali izjave da za njim nije džaiz klanjati džumu namaz, jer takva džuma nije valjana, samo zato, što je pored arapskog umiješan i drugi jezik. Ali on je bio uvjeren u ispravnost svoga stava i nije prestajao prevoditi hutbe.
Kada bi neko zatražio savjet bilo iz ulumi dinijje, bilo iz svakodnevnog života, odmah bi dobio odgovor, kako to naš narod kaže: S prsti. Poznato mi je da je malo koji dan prošao, a da ga neko nije zaustavio na putu do medrese i natrag i zatražio kakav savjet i odmah ga dobio, pa se i danas o tom govori od strane starijih ljudi ovoga kraja.
Zbog istaknutih njegovih kvaliteta, nuđene su mu visoke funkcije u Islamskoj zajednici ali ih je on odbijao zbog toga, jer nije htio Gradačca napuštati, želeći činiti uslugu svome kraju. Kada mu je ponuđeno da bude kadija u Gradačcu, pred nama je rekao da je odbio zbog bojazni, da ga ne bi taj poziv zaveo, pa bi mogao upadati u haram (…) štaviše, rekao je, mnogo više ću dobra učiniti kad djelujem kao muderis, nego kao kadija, mada je bila velika razlika između kadije i muderisa, glede plaće i penzije. U istom razgovoru rekao je, da se je kasnije malo pokajao, što se nije primio kadijskog poziva, jer kad je mjesto njega postavljen drugi sa nedovoljnom naobrarzbom, tako da nije mogao niti jednu ostavinsku raspravu provesti bez njegove pomoći, pa je na taj način uglavnom vršio glavne kadijske poslove.
Kao i svaki čovjek i on je imao ponekog protivnika. Ali on je bio širokogrudan, strpljiv i mudar, pa je i svoje protivnike susretao sa osmjehom. Kada smo ga upitali: Kako možete da se tako širokogrudno odnosite prema tim ljudima, odgovorio je: Zar ne vidite da pored moga imena (Ahmed) stoji i Hilmi, tj. Ahmed Hilmi. Treba da se poklapa moje držanje sa mojim imenom, pa je dodao: Kada sam ja još u svojoj 24-toj godini polagao diplomski ispit pred travničkim muftijom gdje sam ostao 3 mjeseca i za to vrijeme sam vidio šta sve trpi taj veliki čovjek od svojih protivnika, odlučio sam da svom imenu (Ahmed)—dodam i Hilmi, i da mi to bude stalni podsjetnik.
Kada mu je bilo 24 godine otac mu je umro. Iza sebe je ostavio dva malodobna sina od druge žene: Muhameda i Abdulkadira, pa im je Ahmed Hilmi bio skrbnik. Starijeg polubrata Muhameda je sa svojim sinom Hasibom, koji su bili vršnjaci izveo do idžazeta, a mlađeg polubrata Abdulkadira je nakan završene medrese dao u Mektebi-Nuvvab, te je po završetku bio postavljen za kadiju u Brčkom, ali je kroz kratko vrijeme umro. Sin mu Hasib je umro prije njega, a polubrat Muhamed ga je nadživio pa je poslije njegove smrti preuzeo muderisku dužnost u Svirac medresi na kojoj je ostao do smrti.
Osuđivao je one bogataše koji su podizali luksuzne nadgrobne spomenike, misleći da će im to pribaviti Božji rahmet i magfiret. On je govorio: Neka se neko ukopa u mihrabu, to mu neće ništa koristiti ako nema dobrih djela. Pred nama je nekoliko puta rekao: Ja ću reći svom unuku Asimu, neka me ukopa u mojoj njivi u Vidi pokraj šume, gdje ću najmanje smetati pa kad prođe jedna godina neka kabur poravna i neka po njemu posadi šta hoće. To meni neće ništa umanjiti od Božije milosti, ako ja budem imao dobrih djela, jer je to jedina garancija.
On je osuđivao devre* i nazivao ga hilei-šer’ijjom, prevarom i obmanom. Godine 1928. je reis-ul-ulema Čaušević organizirao tečajeve za takozvane imame matičare. U Gradačcu je tečaj vodio Ahmed Hilmi i kadija. Upisano je bilo 24 imama. I ja sam se upisao kao učenik i slušao ta predavanja. Na tim predavanjima je Muftić upozoravao imame na neispravnost devra. Nagovarao ih je da se prođu toga posla. Nekoliko puta je rekao pred nama: Meni ne treba iskati salat, jer ja nisam nikad namaza izostavio, a ako i jesam, ja sam ga naknadno klanjao. Također mi ne treba iskati savm, jer sam redovno sve ramazane postio. Meni ne treba sedmica, jer ja svaku noć učim Surei-Mulk. Ja se pouzdavam u svoja djela, a ne u devr, sedmice, četeresnice i tevhide.
Piše: Hafiz Ibrahim Trebinjac