Adem a.s. nije uopšte u početku nosio odjeću ovakvu kakvu mi danas poznajemo
Mnoge web stranice razmijenile su sliku primjerka izrazito duge košulje (haljine), koju je neko načinio zamišljajući da je tako izgledala prva odjeća našeg praoca Adema, a.s.
Sinko moj, plemeniti!
Odjeća naših roditelja (Adema i Have) u samom početku bila je čednost i ravnodušnost u pogledu značenja seksualnosti i stidnih mjesta, kao što je slučaj sa tek rođenim djetetom. Zbog toga je Vehb ibn Munebih rekao: ”Odjeća Adema i Have bila je od svijetla.” A Mudžahid je kazao: ”Kod njih je, nakon što su kušali plodove zabranjenog stabla, skinuta odjeća pobožnosti i bogobojaznosti.”
Kao da je trenutak kušanja plodova sa zabranjenog stabla u Džennetu predstavljao razotkrivanje značenja do tada skrivenog nagona i međusobne seksualne naklonosti nakon što su Adem i Hava pogledali jedno drugo, a što predstavlja dio Božanske sudbine i odredbe koja se odnosi na rađanje potomstva i produženje ljudske vrste.
Prva odjeća bila je od džennetskog lišća
Prva samostalna odjeća bila je sačinjena od džennetskog lišća, na način koji je ličio krojenju ili šivanju. Naime, Adem i Hava su uzeli krajeve listova i onda ih grančicama pričvršćivali jedan za drugi. Tu odjeću nisu napravili od lišća stabla sa kojeg su kušali plodove, već od drugih džennetskih listova.
Rečeno je da su Adem i Hava bježali zbog stida od Allaha, nakon što su primijetili da su im se stidni dijelovi otkrili. I najpreče je da se stide Allaha, ali gdje zapravo da pobjegnu?
Tako je odjeća postala sredstvo za pokrivanje stidnih dijelova ljudskog tijela i ona je izraz moralnosti i stida, čak i od samog sebe i svog bračnog druga, ako nema potrebe za tim.
Nepotrebno otkrivanje stidnih mjesta (spolnih organa) pred bračnim drugom smatra se nepristojnim i ružnim, jer se odjećom postiže stid i pokrivanje, ali se istovremeno postiže i zavodljivost i privlačnost.
Odjeća i odijevanje bilo je prva manifestacija ljudskog napretka i civliziranosti i zbog toga se u narodu praznični dan naziva još i ”dan gizdanja”, ili ”dan ukrašavanja” (ar. – jevm ez-zine).
Pećinski čovjek bio je poznat po golotinji i ravnodušnosti prema otkrivanju stidnih mjesta, da bi onda došla savremena civilizacija koja je uvela novi princip ”gizdanja” i toalete, i koja je izazovnost ljudske golotinje, kroz razne revije, sport, ples, modu i umjetnost, pretvorila u filozofiju koja se lukavo poigrala sa uzvišenošću i plemenitošću odijevanja kojem je Allah nadahnuo i podučio Adema i Havu.
Golotinja je postala sastavni dio moderne civilizacije i društvenih običaja. Danas se, prilikom apliciranja na konkurse za upis na fakultet, za mjesto voditelja ili spikera i druge poslove, djevojke natječu koja će više pokazati od svoga tijela i što se više smanjuje izazovnost ženskog tijela, žene se sve više razgolićuju i odlučnije su u zavođenju i obmanjivanju.
Šejtan upravo želi od njihovog potomstva ono što je želio od Adema i Have, da otkriju stidna mjesta, da se podaju strastima i da oponašaju životinje koje isključivo slijede svoj nagon i instinkt.
Sve su to osobine savremenog čovjeka i savremene civilizacije, iako je odjeća, od samog početka, bila simbol ljudskosti i ljudske prirode. Ona je bila sa Ademom i Havom od onog trenutka kada su im se otkrili stidni dijelovi i kada su osjetili naklonost i čežnju jedno za drugim. Putem odjeće i odijevanja uspostavljena je ravnoteža između materijalnog, zemaljskog u čovjeku i duhovnog, melekskog (anđeoskog) u njemu.
Zbog toga je odjeća postala simbol ljepote i ukrašavanja, a dovoljno je to što je (prva odjeća) načinjena od džennetskog lišća.
Muhammed, s.a.v.s., volio je lijepu odjeću
Allahovi poslanici naslijedili su ljubav prema lijepoj odjeći, pa je posljednji Allahov poslanik, Muhammed, s.a.v.s., nosio ogrtač (džube), gornji i donji dio odjeće i košulju. Njegovi ashabi voljeli su također nositi lijepu odjeću i obuću, ali su se bojali da to ne bude znak oholosti, pa im je Muhammed, s.a.v.s., rekao: ”Allah je lijep i voli ljepotu.”
Omer, r.a., je vidio prekrasan svileni ogrtač koji se prodavao na pijaci, pa ga je kupio za Poslanika, s.a.v.s., jer je znao koliko on voli oblačiti lijepu odjeću, a posebno petkom na dan džume, u vrijeme Bajrama i dočekivanja raznih delegacija. Međutim, Muhammed, s.a.v.s., objasnio je Omeru, r.a., da je svila zabranjena muškracima.
Moglo bi se kazati da je odjeća dobila moralnu ulogu i dimenziju u kojoj čovjek osjeća svoj ljudski identitet i odlikovanost nad ostalim stvorenjima. Ona ga čak podsjeća i na Božanski zavjet spomenut u ajetu: ”O sinovi Ademovi, dali smo vam odjeću koja će pokrivati stidna mjesta vaša, a i raskošna odijela, ali, odjeća čestitosti, to je ono najbolje.” (El-A'raf, 26.)
Time je odjeća postala vanjski znak ljudske osobenosti, a njegovu unutrašnju odjeću simbolizira čestitost, dobrota, bogobojaznost, stid i sl.
Kao što je pjesnik kazao:
Ako se čovjek ne zaogrne odjećom bogobojaznosti,
on postaje go makar i nosio gizdavu odjeću prolaznosti.
Najbolja odjeća za čovjeka je pokornost Gospodaru,
Nikakvog dobra nema u onome ko je nepokoran Allahu.
Tjelesna golotinja pokriva se lijepom odjećom po kojoj se čovjek razlikuje od drugih stvorenja, a moralna ili duhovna golotinja, poput nedostatka inteligencije i raznih bolesti srca, ”pokriva” se uljudnim ponašanjem, moralnim usavršavanjem, strpljivošću i samoobračunom.
Osnova kod odjeće je dozvoljenost i Muhammed, s.a.v.s., je nosio odjeću koju su nosili i njegovi savremenici. Naprimjer, nosio je bizantijski ogrtač, sjedio je na plišanoj prostirci iz Fedeka u kojem su živjeli Jevreji.
Muslimani nemaju posebnu odjeću po kojoj bi se razlikovali od drugih ljudi, niti su oblačili odjeću koja bi isticala njihovu pripadnost posebnoj skupini ili eliti, niti pak odjeću koja bi isticala njihov kulturni i vjerski identitet.
Muhammed, s.a.v.s., također, kao Allahov poslanik, nije imao posebne odjeće, tako da ga stranac koji bi došao na skup na kojem je Poslanik, s.a.v.s., sjedio sa svojim ashabima, ne bi mogao prepoznati, već bi pitao: ”Ko je od vas Muhammed?”
Jedanput je zastao pored žene koja je plakala pored mezara, pa joj je rekao: ”Boj se Allaha i budi strpljiva!” A ona mu je, ne znajući ko joj to govori, odgovorila: ”Odmakni se od mene! Tebe nije snašla nevolja kao mene.”
Gruba i trošna odjeća nije simbol pobožnosti
Isticanje i razlikovanje po odjeći od ostalih ljudi nije zahtjev Šerijata i islamski učenjaci su prezirali nositi preskupu, ali i prejeftinu odjeću ako se tom odjećom željela istaknuti posebnost, ugled, skromnost i pobožnost, i o pokuđenosti nošenja takve odjeće postoje mnogi vjerodostojni hadisi.
U tom pogledu običaj jednog naroda ili društva ima presudan značaj. Doduše, danas se ti običaji brzo mijenjaju usljed olakšane komunikacije, te pojave savremenih i sofisticiranih medija, poput televizije i mnogobrojnih internetskih mreža, što je sve skupa planetu Zemlju učinilo globalnim selom.
Nove generacije napreduju i mijenja se njihova struktura i karakter, posebno u izrazito bogatim zajednicima, državama i centrima globalne polarizacije, kao što su, naprimjer, zaljevske zemlje. Tako da odjeća koja je jučer bila odbacivana, danas može postati društveno prihvatljiva, osim ako u osnovi nije zabranjena (haram).
Ima i onih muslimana koji danas na određene skupove idu u najljepšoj i najskupocjenijoj odjeći, ali zato namaz klanjaju u pidžamama, što predstavlja nemaran odnos prema osnovnoj ulozi odjeće koja je spomenuta u ajetu: ”O sinovi Ademovi, lijepo se obucite kad hoćete da molitvu obavite!” (El-A'raf, 31.)
Također, treba znati da je onaj kome je objavljen ovaj ajet (Muhammed, s.a.v.s.), mnogo puta klanjao bez kape ili turbana na glavi, o čemu svjedoče mnogi vjerodostojni hadisi i to je nešto što je prihvatljivo i sa stanovišta vjere i sa stanovišta običaja u mnogim muslimanskim društvima.
Lijepa odjeća je dobro i blagodat, ali je umjerenost i u tom pogledu najbolja, kao što dolazi u hadisu: ”Skromnost je dio imana.” (Fethul-bari, 10/368.) A to znači da je najbolje biti skroman i ne pretjerivati ni u odijevanju.
Islam je, u tom pogledu, ostavio više mogućnosti, shodno različitosti ljudske prirode i njihovih interesa. Tako se, naprimjer, ashab Ebu Zerr, r.a., poznat po svojoj skromnosti, mnogo razlikovao od drugog ashaba, Temima ed-Darija, koji je, kako bilježi imam Taberani, znao kupiti odjeću od hiljadu dinara, da bi u njoj klanjao namaz.
Nošenje grube odjeće nije poželjno, niti je to odjeća pobožnosti, kako misle neki ljudi, niti je nošenje vunene odjeće propisano, zbog njene specifičnosti, kako to misle neke sufije.
Allah voli da se vide tragovi Njegovih blagodati na čovjeku, a ne voli pretjerivanje, ne voli nošenje svile i zlata kod muškaraca, kao što ne voli lažnu skromnost i pretjeranu strogost u pogledu odijevanja, na šta aludira ajet: ”Reci: ‘Ko je zabranio Allahove ukrase, koje je On za robove svoje stvorio, i ukusna jela?”’ ”Reci: ‘Ona su za vjernike na ovome svijetu, na onome svijetu su samo za njih.'” Eto, tako Mi podrobno izlažemo dokaze ljudima koji znaju.” (El-A'raf, 32.)
Saff